Ovaj tekst je napisan 19.10.2017 godine na mom zajedničkom projektu s Kristinom. Iako od tada pišem nešto drugačije tematike više orijentirane na bioenergiju smatram da je važan te ću ga kopirati onakvim kakvim sam ga tog datuma napisao.
Mjesto kompenzacije je samotno, usamljeno i bolno. To je mjesto lažnog života i maski koje nosimo. Mjesto gdje glumimo zamjenske uloge umjesto da živimo svoju autentičnost. Koliko je usamljeno i bolno nisam bio svjestan, ne bi mi vjerovali, evo sve do sada, do ovog trenutka kada pišem ovaj tekst. Usamljenost koju osjećam i bol bezvrijednosti koja kida moje biće je izuzetno velika i trebalo mi je par sati buljenja u plafon da protečem u toj boli i osjećajima. Isto to (da ostanem i protečem u osjećajima) mi je često savjetovala terapeutkinja znajući za moju tendenciju bijega. I naravno, nisam savršen i dalje nisam do kraja proradio dosta stvari pa je um pokušao da umakne od boli. Tako sam si lijepo potpuno nesvjesno svratio do police sa čokoladama i kupio si jednu od 200 grama. Reko, vidi mogao bi po čokoladu sretan kao malo dijete i uvjeren da se idem nagraditi kad ono u pozadini dre* na kvadrat. I naravno, nakon što sam pojeo pola čokolade osim što mi je počelo biti mučno, osjećaj usamljenosti se još više pojačao. Pomislio sam, eh da je moja slađa polovica sada ovdje da s njom podijelim ovo čokolade….a i boli ne bi bilo loše malo podijeliti i nastavih buljiti u plafon. U jednom trenutku pustih i kažem „Dobro, ajde, pokaži mi i pokažite mi gdje je ta bol, šta je to, kako se to zove i odakle dolazi“ i u tom trenutku sam počeo protjecati kroz sloj osjećaja koji su varirali od beznačaja, očaja, usamljenosti, jada, beskorisnosti i još pokoja. Lijep paket osjećaja, pomislih, pa ”đe me snađe?” Ok, istina, na veeeelikoj sam prekretnici u životu (puno većoj nego kad sam selio u ZG) i mnogo toga starog umire i raspada se meni pred očima i to boli. Realno je da boli kad vam se nešto raspada pred očima, ali puno više ako se to promatra „krivim očima“ i dodaje suviše veliki značaj. Jeste, važno je, važni su ovi događaji u mom životu, ali to sam odabrao i to je moj Put, i ono najrealnije što mogu napraviti jest biti Promatrač i biti promatran te biti autentičan u cijelom tom procesu. Jer proces će proći kao što je i svaki prošao nakon par dana, a nakon njega će ostati veliko iskustvo i lekcija. U svemu me najviše boli kompenzacija, ili točnije rečeno, prodao sam se. Prodao sam se prije godinu i pol, ali ta prodaja je posljedica, a uzrok je kompenzacija (prodaja) dok sam još u pelenama bio.
Što sve ljudi učine za slavu? (čitaj komadić ljubavi). A prihvaćanje, uvažavanje? Što vi činite za to?
Kompenzacija je toliko ušla u nesvjesni oblik ponašanja da kompenziramo
gdje god stignemo, samo mijenjamo maske ovisno o situacije do situacije.
Da bi pridobili ljubav ulazimo u masku ”macho-mena” ili ”fine dame”. Da
bi pridobili nečiju naklonost ulazimo u masku ”dobrice”. Da bi dobili
što više sljedbenika ulazimo u masku znanja. Gurnuli smo i potopili
vlastitu autentičnost ispod prljave vode da se ne vidi, da se ne
primijeti da smo ljudi, da smo ranjivi i „slabi“. Samo umorimo se od
guranja i potapanja vlastite autentičnosti kao što se umorimo kada i
veliki balon potapamo u moru pa kad ga zbog umora pustimo on izleti svom
silinom van i sa sobom podigne sav taj mulj. Tako nešto se meni dešava
zadnjih dana, upravo sam popustio i od umora pustio balon van.
Zanimljivo, ali nisam ni bio svjestan da ga držim skrivenim. A zašto, što sam želio? Pa…želio sam biti uspješan. A što znači biti uspješan? Pa po mojim i naučenim terminima to znači imati puno Eura, a jesam li ja zadovoljan s tim i što sve moram raditi da dođem do toga uopće nije bilo bitno. Nije bilo bitno sve dok nije postalo bitno, a postalo je bitno kad sam se umorio da budem ono što nisam, da prodajem svoju autentičnost i ono što Jesam za ono što sam mislio da mi treba i da će me dovesti do „uspjeha“.
Nažalost to je izražena epidemija, utkana u naše biće još od najmanjih nogu kada smo da bi dobili ljubav roditelja odustali od svoje autentičnosti koju roditelj nije mogao prihvatiti. Na sreću, postoje načini za razriješiti i iscijeliti navedeno. Vremena će trebati, naravno, ali ionako ste kao i ja cijeli život i energiju potrošili na kompenzaciju pa zašto ne biste sad puno zdravije podarili svoje vrijeme vlastitom iscjeljenju? Ja sam krenuo, i s laptopa vraćam se buljenju u plafon i prolasku kroz sve emocije i sjećanja koje će ona dovesti. Neka se pamti u srcu kako je nekada bilo da zahvalnost za novo stanje i novi život bude vječno u nama.