Ovaj tekst je napisan 04.10.2017 godine na mom zajedničkom projektu s Kristinom. Iako od tada pišem nešto drugačije tematike više orijentirane na bioenergiju smatram da je važan te ću ga kopirati onakvim kakvim sam ga tog datuma napisao.
Trebalo mi je poprilično vremena da otkrijem načine bijega, a i dan danas ih otkrivam. Svjesna veza mi je donijela nevjerojatno puno toga pa tako i svjesnost o načinima bijega od samog sebe.
Kroz prijašnje post-ove sam se dotakao bježanja, ali nisam išao detaljnije. Danas je tema protekla kroz mene i nas kada smo sjedili na kavi kao dva guštera i odjednom osjetim bol u tijelu i da mi energija silovito bježi iz tijela u glavu. Zahvaljujući tjelesnom prorađivanju i razbijanju blokada kroz tjelesno orijentiranu terapiju imam višestruko veći osjećaj tijela nego u prošlosti, svjesnost o njemu i osjet senzacija kroz njega, usudio bih se reći da na neki način razgovaram s njim. Zahvaljujući tom osjetu okrenuo sam se prema Kristini i rekao joj da iz nekog razloga bježim iz tijela i da mi se sva energija sabija u lopatice, ramena, vrat i glavu te da me to sve boli. Njeno terapeutski orijentirano pitanje je bilo „Što misliš zašto je to tako“, a ja sam zastao na trenutak i osjetio pa promislio što bi to moglo biti tako stresno da mi se energija tako silovito sabija put ramena. Dobro pitanje jer ipak sjedimo na kavi i uživamo….uživamo…uživamo – pa da, to je to, okrenem se prema Kristini, problem je što uživam baš ono pravo kako treba nakon tko zna koliko godina. Tko bi rekao da užitak može biti takav problem i stres, zar ne? Izgleda da može. Kod mene, ali i svih ljudi je užitak povezan s uvjerenjima i dobivenim iskustvom kroz obitelj. Moja obitelj je bila težačka, poljoprivredno-orijentirana i zaista su teškim radom stekli što su stekli. Takav rad, ali i okruženje u kojima sam bio stvorilo je vrlo kruto uvjerenje da si nitko i ništa i da ne vrijediš ako ne radiš marljivo i krvavo svaki dan. Ako uživaš, ne radiš, ako ne radiš, ne vrijediš , logično zvuči?
U mom slučaju kojeg opisujem, u tijelu se vodila borba između želje i potrebe za užitkom te duboko ukorijenjenim uvjerenjem da ne vrijedim ako ne radim ko konj. Ta unutarnja borba je uzrokovala reakciju tijela i energije te pritom aktivirala unutarnjeg sabotera koji mi je pokušao omesti uživanje na vrlo inteligentan način. Naime, u misli su mi dolazile poslovne ideje i vizije koje zaista imaju smisla, ali zaista imaju i imaju vrlo snažnu osnovu. U tim trenutcima bih odlutao malo pa zahvaljujući Kristini koja me upitala gdje sam nestao bi se vratio natrag i započeo komunikaciju s njom o problemu kojeg upravo prolazim. Što sam bio svjesniji toga, bol bi postajala sve jača i unutarnji saboter bi bio sve agresivniji i domišljatiji kako da me skrene s užitka na rad. Saboter je radio što mu uvjerenje kaže, bio toga ja svjestan ili ne. Tada sam postao svjestan koliko mi zapravo bježimo od sebe na razne načine, uključujući i ovaj kojeg opisujem. Saboter pritiskom i mislima me je pokušao skrenuti s osjećaja bezvrijednosti jer je prebolan i pokušava me zaštititi, ali on je samo saboter i nije svjestan da bez prolaska kroz taj osjećaj ne mogu ga transformirati. Ovaj put sam odlučio „stisnuti zube“ i proći kroz sve što mi u tom trenutku bude dolazilo te osvijestiti svaku tu misao i osjećaj, odakle dolazi (kojih iskustava i uvjerenja) te rastvoriti ih. Trebalo mi je nekih 20 minuta, a nakon rastvaranja se pojavila i ova tema.
Načina bježanja od sebe i bolnih emocija i događaja ima jako mnogo. Bježi se u radoholičarstvo, alkohol, drogu, seks, maštanja, misli. Bježi se po yutub kanalima što lokalnih što globalnih gurua koji bježe od samih sebe. Bježanje od sebe će stvoriti još više razloga za bježanje i time stvoriti sve veću sjenu u podsvijesti koja će se prelijevati na tijelo, našu psihu, ponašanje i život općenito. Sve vrste ovisnosti, uključujući ovisnost o samorazvoju, su bijeg od sebe i tu je jedan zanimljiv paradoks koji može napraviti jako puno problema. Radimo na sebi, a zapravo bježimo od sebe, selfhelp junkie. Uvjereni da smo na dobrom putu gutajući knjige i videa totalno smo zapostavili vlastite osjećaje i što nam podsvijest i tijelo govore. Tijelo i podsvijest govore kroz misli i emocije pa kad forsirate „pozitivno“ razmišljanje i emocije vi ste sebe anestezirali od onih koji su u vama i koji zapravo trebaju najviše vaše pažnje. Ne postoje negativne i pozitivne misli i emocije već nam tijelo daje senzacije dok misli i emocije prolaze (e-motions, energija u kretanju) te na osnovu jesu li senzacije ugodne ili neugodne mi ih počinjemo kategorizirati kao negativne ili pozitivne. Svaka „negativna“ misao ili emocija su zapravo alarm na unutarnji problem i sukob te su poveznica prema događaju koji je uzrokovao traumu/blokadu te time nam daje priliku da istu razriješimo. Kako ćemo je razriješiti ako je ignoriramo i potiskujemo nasilno i umjetno stvorenim „pozitivnim“ emocijama?
Toliko je seminara, knjiga, videa i blog postova o izbjegavanju npr. „stvaranju“ realnosti da me lagano plaši što će biti za par godina. Bijeg od realnosti je vrlo zastupljen kroz današnju „duhovnu“ literaturu no bilo što što nas zatupljuje i odmiče od odgovornosti je bijeg, uključujući televiziju, novine, vijesti i slične koje nikad neće pričati o vama nego uvijek je netko drugi, nečiji tuđi život ili neki vanjski događaji dajući privid da nemamo nikakvu odgovornost i moć nad ičim, a najmanje nad svojim životom. Moderan alat za bježanje od realnosti i sebe je i sam FB i koliko bježimo govori činjenica o tome koliko provodimo vremena na njemu umjesto sa sobom i ljudima s kojima istinski možemo rasti spajajući naše odbačene i razlomljene dijelove. Naravno, FB nije loš, kao i bilo koji drugi alat i sve ovisi isključivo o nama i načinu na koji ga koristimo, načinu na koji koristimo duhovnu literaturu, televiziju, naše vrijeme. Kako odabiremo prijatelje, posao i partnera je refleksija našeg unutarnjeg stanja i svaki od njih može biti iskorišten za našu dobrobit ili protiv naše dobrobiti, za bijeg od sebe ili približavanje sebi i vlastitim odbačenim dijelovima. Istinski rad na sebi je cjelovit i nije nikako potez štapićem ili vizualiziranjem već duboki ulazak u mračne i zapostavljene dijelove psihe te integracija svih njih u cjelinu. Cjelina zdravog tijela, uma, psihe, emocija i duhovnosti.
Moja situacija bijega je bila kroz duhovnost, radoholičarstvo i odnose. Probleme s alkoholom, drogom i sličnim nisam imao ali jesam s otupljivanjem vlastitih osjećaja, vlastite vrijednosti i potreba. I sam sam bio žrtva sindroma „Misli pozitivno i bit će sve ok“ koje je danas zahvatilo šira područja jer lakše je biti u mislima nego preuzeti odgovornost i to je činjenično jer preuzimanje odgovornosti traži da se suočimo. Na neki način sam od sebe i svoje problematike pobjegao u Zagreb, odnosno drugi grad. I bez obzira što sam gore stvorio novi život, puno novih ljudi, kvalitetnih projekata i dalje to ne umanjuje činjenicu da se u bazi to sve zasniva na bijegu. Ima jako puno uspješnih poduzetnika koji su svoje karijere i carstva napravili na bijegu od sebe, od teških obiteljskih uvjeta da dokažu da mogu sami i da su jaki. Iako uspiju, jer su uporni, to zapravo im na kraju neće donijeti mir i lakoću života kojoj čovjek teži sve dok se ne vrate korijenu. Moja terapeutkinja mi je u nekoliko navrata rekla „gdje god da odeš problem ćeš nositi sa sobom i manifestirati će ti se kroz posao i odnose“. Moram li napomenuti da je bila u pravu koliko god sam se trudio drugačije i koliko god sam novaca imao?
Drugi moj bijeg jest bijeg od Ljubavi i prisnih odnosa. Prva ljubav jest ljubav s roditeljima i ako smo u njoj bili povrijeđeni (što gotovo uvijek jesmo) tada ćemo i od nje bježati u strahu od povrede. Jako mnogo odnosa danas se zasniva na psiho dinamici dođem-odem. Čim se veza počne učvršćivati jedan od partnera pobjegne ili se nesvjesno počne stvarati drama ne bi li se stvorili uvjeti za prekid i razdvajanje, a zatim i opet spajanje koje će opet biti plitko jer u plitkim odnosima ne možemo biti povrijeđeni koliko u dubokim. Osobno sam bio jako ljubavno povrijeđen i imao sam duge periode soliranja, a onda se radom na sebi pojavio period kratkih veza bez emotivne vezanosti. Nakon prerastanja kratkih veza sam bio spreman za Ljubav i pustio sam da se sama ukaže kako ona to najbolje zna. Kada se pojavila i kada smo krenuli ozbiljno upadao sam u ozbiljne krize da pobjegnem, posvađam se i nestanem. Ono što je razlika jest što je moja partnerica svjesna kao i ja i što smo te krize zajedno prolazili ruku pod ruku. I da, bilo je gadno i bilo je teško, ali nismo se svađali nego smo prolazili naše interne procese i strah, slušali smo jedno drugog i naše osobne istine. Bili smo svjesni da je to naš rast i put ka iscjeljenju i cjelovitosti.
Suprotno od bježanja od odnosa imamo situaciju bježanja u odnose da bi pobjegli od sebe. To kod mene i nije toliko bio slučaj, ali poznato mi je iz tuđih iskustava. Čudo je kako se lako može ući u vrlo loše i problematične ljubavne odnose samo da se pobjegne. Koliko taj bijeg može biti velik je činjenica da sam svjedok opravdavanja agresivnog partnera ili užasno problematičnog odnosa kao da to nije nešto velik problem. Naravno, opravdavanja takvih odnosa nikad nije samo zbog bježanja od sebe nego su razlozi u obiteljskim odnosima od najranijeg doba, odnosa našeg oca i majke te je ta problematika još puno dublja i ima izuzetno velik utjecaj na naš cijeli život i sve njegove aspekte.
Za sami kraj želim još reći da kada sam bio spreman i dovoljno prorađen stvorili su se uvjeti za povratak korijenima i da se suočim s onim od čega sam bježao svjestan da će to eventualno rezultirati krahom u obiteljskim odnosima. Svjestan sam svega i stojim u svojoj snazi i svojoj Istini, a istina je da smo svi različiti i svi smo jedinstveni te nam je u prirodi da takvi budemo. Istina je da je sve utkano u nas od samog početka te da konačno trebamo otpetljati tjelesne, emotivne, umne i psihološke čvorove da bi konačno počeli živjeti vlastitu jedinstvenu Istinu, odnosno Božansku koju svi imamo.